Pogubna moć urokljivih očiju

Savremeni čovjek, iako ima viši stepen svijesti i živi u mnogo razvijenijem društvu nego njegovi preci, i dalje se plaši uroka skoro istim intenzitetom kao i njegovi prethodnici. Taj strah je zajednički svima nama, bilo gdje da se nalazimo na ovoj planeti, i produkt je drevnih spoznaja o ljudskim tajanstvenim sposobnostima. Iako se u današnje vrijeme generalno misli kako su samo osobe iz javnog života praznovjerne, naročito sportaši, glumci i pjevači, to je potpuno pogrešan stereotip jer, priznali mi to ili ne, svi smo u nekoj mjeri, posebno kad nas savlada osjećaj straha, skloni vjerovanju u neobjašnjive stvari.

Međutim, treba kazati kako su pojedinci iz javnog života opravdano skloni vjerovanju u nadnaravno, posebno u urokljive oči, jer i sama priroda njihovog posla dovodi ih u stalni fokus mnogih ljudi tojest njihovih očiju, od kojih im polovina te mase zavidi a druga im se polovina divi. Upravo zbog toga mnogi od njih, unatoč slavi i materijalnom statusu, vode prazne, nesretne živote, odaju se porocima, doživljavaju psihičke lomove, ljubavne katastrofe, a nerjetko i tragično skončaju svoj život. Svemu tome često kumuje upravo najraširenije zlo na svijetu – urok.



Interesantno je spomenuti kako je urok zapravo ilirska riječ i znači opčiniti ili fascinirati a poznato je, prema pisanju rimskog povjesničara Plinija, kako su Iliri bili iznimno skloni vjerovanju u moć urokljivih očiju te su ih se, poput samih Rimljana, iznimno plašili. Kako nam otkriva Plinije Iliri su vjerovali da ih crvena boja štiti od zlog pogleda i bolesti pa su svi odreda nosili neki crveni detalj na svojoj odjeći, ili si vezali crvene niti oko ruku i vrata, u namjeri da na takav profilaktički način sačuvaju svoje zdravlje i steknu imunitet pred zlom tuđeg pogleda. Danas je sasvim jasno kako smo strah od uricanja nasljedili od naših predaka baštineći kroz vijekove njihove šamanističke rituale zaštite poput nošenja crvenog konca, salijevanja olova, znanja o pojedinim biljkama i drveću koje nas može zaštititi poput sedefila, tisovine, gloga, lijeske i tako dalje.

Navodno, kako to tvrdi folklorna predaja, više je ljudi urok odveo u tegobu i smrt nego sve poznate bolesti u ljudskoj historiji. Njegovom razornom uticaju najpodložnija su djeca i mladunčad životinja tojest fizički slaba bića. Još i danas može se čuti po selima od nekog starca ili starice kako ima mnogo mezarja u njihovom mjestu na kojima je više od polovine sahranjene djece pomrlo od pogođenosti urokljivim očima. Stoga se urok tradicionalno naziva dječijom bolešću, iako pogađa ljude u svim životnim dobima.

U bosanskom narodu postoji mišljenje da urokljive oči imaju moć da "prostrijele" malo dijete ravno do srca i tako mu prouzroče bolest pa čak i smrt. O tome nam vjerno govore pojedine narodne pjesme. U jednoj od njih navodi se kako je Tuzla Derviš-beg sa sinom krenuo u Bihać i zanoćio u Tešnju kod Ali-kapetana, gdje mu je sin umro od uroka. Posebno su osjetljiva novorođenčad u prvih četrdeset dana života pa ako se desi uricanje, a ne reaguje se na vrijeme, dijete umire i tijelo mu pomodri. Narod tvrdi da takav leš obično priziva novu smrt, naročito ako je opušten. Strah od tuđih, nezgodnih očiju pojačavao se bezrazložnim ili nezaustavljivim dječijim plačem pošto, kako to običavaju ponavljati stravarke: "od takvih očiju dijete može da se zaceni, a i da dobije neku bolest". Zbog toga se ustalio običaj da se prilikom gledanja malog djeteta govori neka od mnogobrojnih anti-urok izjava poput : "Mašallah, da ne bude uroka!“, „Gluho bilo, ne poduročilo se!“, „Ne bilo ti uroka sa moga oka!“, itd.

Naš narod je u prošlim vijekovima veliku pažnju poklanjao tome da zaštiti najmlađeg člana familije od tuđih zlih očiju pa se tradicionalno soba novorođenčeta uređivala i kitila vezenim maramama, u cilju da to šarenilo boja i oblika zbuni zli pogled i tako mu rasprši ubojitu snagu. Na dječiju kapicu bi majka prišila malenu crvenu kesicu u kojoj bi se obavezno našla neka sitna kovanica, a u bešiku bi se ostavljao korijen bijelog kaćuna, sjeme od sedefila i češenj bijelog luka. Tu bi se obavezno našao i hodžin zapis, brižno stavljen uz bebino tijelo, čiji bi sadržaj krasila takozvana mala hatma. Samo novorođenče bi se pokrivalo crvenim pokrivačem i jaglukom prošivenim zlatnim nitima. Unatoč svoj navedenoj brizi poduzimali bi se i dodatni profilaktički postupci, za svaki slučaj, pa bi na vidljivom mjestu na bešiki otac urezivao znak heksagrama, da čuva dijete od svakog zla. Njegova primarna zadaća je bila da zaštiti malo biće od onog prvog i najsvježijeg pogleda urokljive osobe.

Ko te urekao u guzicu utekao

U ruralnim sredinama očuvalo se prilično mnogo rituala tjeranja uroka sa djeteta. Seoske žene su čak i danas vrlo sumnjičave ukoliko neko dijete nakon odlaska gostiju počne čudno da se ponaša; naglo je umorno, bezvoljno, neće da jede, dobije iznenadnu temperaturu, trza se u snu ili histerično počne plakati. Jedan ili više navedenih simptoma znak je za uzbunu, posebno zato što se misli kako urok za tri dana oživi u djetetu i tada ga je teško uništiti. Kao mjera predostrožnosti, ali i prva pomoć, poduzimao se jednostavan obred sa umivanjem. Majka dijete odnosi u kupatilo i držeći ga u naručju ulije si u usta malo vode. Dok vodu drži u ustima, u mislima prouči Euzubilet, zatim stavi desnu ruku ispod svoje desne noge i ispljune vodu u šaku. Njome obriše dijete po licu, niz ruke i noge i tada se vjeruje da će urok nestati, posebno ako je tek u začetku nastajanja.

Vrlo čest je i obred "lizanja uroka", naime, majka liže dijete od vrha nosa preko čela, pomalo zastajkujući da kaže egzorcističku basmu:

Mati rodila, mati liječila.
Raziđite se uroci kao list po gori,
kao pjena po vodi,
kao zlato po gospodi, veledalin amin.

Noć je posebno pogodna za jačanje uroka pa brižna majka da ga preduhitri i doslovno uništi u korijenu dok uspavljuje dijete nježno mu šapuće:

San u bešu a nesan mimo bešu.
Rok u bešu, urok mimo bešu.
Uroci ti po gori hodili travu pasli,
sa lista vodu pili.
Studen kamen pod glavu metali tebi, sine, ništa ne naudili.
Dušmani ti pod nogama bili kao konju čavle i potkove.

Ako niti jedan od opisanih rituala nije davao rezultata obavezno bi se potražila neka lokalna stravaruša koja bi obavila obred gašenja ugljevlja u vodi. Smisao tog rituala je u tome da se zagasivanjem vrelog ugljena doslovno gasi žarište samog uroka ili tegobe. Sjedeći pored vatre odnosno šporeta stravarka bi iznad posude sa vodom izgovorila tihim tonom neku dužu ili kraću basmu iz svog repertoara poput ove:

Ko te urekao u guzicu utekao,
ne izišao dok ječam neisklasao,
sa mojom basmom a božijom hazmom, veledalin amin.

Onda bi mašicama razgrnula žeravicu u šporetu i uhvatila njima jedan ugljen te ga bacila u vodu a zatim bi puhnula i rekla:

Huuuu, bježi urok niz vodu didu Adži pod kapu!

Identičan postupak ponovila bi još sa dva naredna ugljena. Ako bi sva tri ugljena potonula nije se smatralo dobrim znakom. Obično bi se sumnjalo da je urok jak pa se otima, no, budu li sva tri ugljena plivala na površini vode, stravarka bi konstatirala kako je dobro - dijete će ozdraviti! Tom vodom se ono umije, da mu se malo da popije a ostatak se prolije na suhe drvene kolce za koje se veže grah ili paradajz u vrtu, ili još jednostavnije - izlije se na psa.


Oči i jezik uroka

Ureći nekoga može svaka osoba bez obzira na to da li je dobre ili loše naravi, muško ili žensko, staro ili mlado, a iskustvo je pokazalo da to mogu učiniti čak i roditelji svojoj djeci usprkos velikoj ljubavi koju osjećaju prema njima. Glavni pokretači uricanja su prenaglašene emocije bilo da se radi o ljubomori, mržnji i bijesu ili ljubavi, strasti i čežnji. Urok je prema tome dualistična sila koja se savršeno adaptirala na ljudsko promjenjivo raspoloženje i samim time si osigurala da bude prisutna među ljudima sve dok oni postoje na Zemlji. Po mišljenju naših predaka, urok je demonsko biće koje se rađa iz nekontrolisanih, najčešće negativnih emocija. Unatoč svemu tome, u narodu se tvrdi kako se najviše treba čuvati garavih ili crnih očiju pošto one, navodno, najlakše prostrijele čovjeka ali i onih zelenih, koje su rjetke i samim time mistične. Neke stravarke napominju da su i širom otvorene oči mrtvaca urokljive te da slute na zlo, a ide se toliko daleko pa se i hodžine oči tojest pogled na dženazi smatra uročnim. Onoj osobi koju hodža često pogledava za vrijeme sahrane ne piše se dobro – naime, sljedeća dženaza bi mogla biti upravo njegova ili njena.

Iskustvo je pokazalo kako su ipak najčešći pokretači uroka čista zloba i ljubomora; ružni zavide onim lijepima, bolesni zdravima, siromašni bogatima. No, urok ne izvire samo iz pogleda nego on dolazi i preko jezika, onoga što zavidni čovjek kaže ili ne kaže. Kada se udruže zajedno oči i jezik tojest viđeni prizor poprati riječima tada narod vjeruje da se desi najjači urok. Upravo onaj od kojeg zdrav čovjek može preko noći oboljeti i umrijeti. Možda se zbog toga u Bosni tvrdi da svaki pojedinac koji može jezikom dodirnuti vrh svoga nosa ima moć uricanja. Mudre stravarke tvrde da mnogi ljudi boluju cijeli život od uroka a da toga nisu ni svjesni. Muče se, oboljevaju, vrte u krug, redaju peh iza peha. Mladi ljudi ostaju samci, nevjeste ne mogu zatrudnjeti, ili lako izgube trudnoću, pojavljuju se čudne bolesti, novac se doslovno topi i nestaje a da se ne zna pravi razlog, i tako dalje. Urok također može pogoditi cijelu familiju pa u toj kući nema napretka te vlada stalni nemir i svađa.

Protiv ovoga zla poduzimaju se različiti ritualni i profilaktički postupci od izgovaranja basmi i dova, salijevanja olova, gašenja ugljevlja, pljuckanja u stranu, nošenja crvenog konca oko ruke, komadića tisovine, lijeske ili gloga, hodžina zapisa, vješanja konjske potkovice na pročelje kuće, obično iznad ulaznih vrata, kađenja suhim lišćem sedefila, itd. Naše stare nene imale su običaj nositi zakačenu špengu ili zihericu na prednjem dijelu odjeće, obično blizu srca, pazeći da bude glavom okrenuta na dolje, kako bi se urokljiv pogled usmjerio na nju i odbio. Mnogi ljudi u cilju zaštite nose preokrenut donji veš ili bar čarapu, što je od davnina poznati ritualni postupak odbijanja zlih očiju.

Također, nekoliko listića sedefila ako se nose u novčaniku zaštitit će vlasnika od uricanja. Isto tako, dobro je pronaći djetelinu sa četiri lista, osušite je i pospremiti. U noći između 31.oktobra i prvog novembra treba tu djetelinu izmrviti u prah i posuti je po svojoj glavi, ali i drugih članova familije, pa ćete cijelu godinu biti zaštićeni ne samo od uroka već i duhova i crne magije.

Pri kraju zanimljivo je spomenuti još jedan skoro zaboravljen način anuliranja uroka u bosanskoj magijskoj tradiciji. Njega može izvesti svako od vas ako se osjeća žrtvom nečijog zlog pogleda. U posudu sa izvorskom vodom stavi se nekoliko listova sedefila pa se ostavi preko noći da odstoji. Rano ujutro, kad pijetli prvi put zapjevaju, oko tri sata ujutro, urečena osoba uzima posudu sa vodom, pa se napolju popne na kakve ljestve ili stepenice. Na svakoj stepenici popije po jedan gutljaj vode i tako ponovi tri puta. Ostatkom vode treba da se na kraju umije. Time je urok pobjeđen a osoba biva oslobođena svih onih simptoma koje zli pogled izaziva kod ljudskog bića.